Samostan Sveti Križ – Čiovo

Na pojavu dominikanaca u Dalmaciji utjecala je duhovna reforma iz Venecije koja se brzo proširila kroz Dalmaciju, koja se od 1409. godine našla u sastavu Mletačke republike. Također, na pojavu dominikanaca u Dalmaciji treba zahvaliti i Nikoli Milinoviću iz Trogira, koji je u rodnom gradu ušao u dominikanski red. Provincijal ga je poslao u Italiju na usavršavanje a donaciju mu je dala gradska skupština Grada Trogira u iznosu od 50 lira. Po završenom školovanju, kod njega se javila želja da duhovnički život prenese i u vlastitu redovničku pokrajinu. U dogovoru s trogirskim gradskim vlastima, na sjevernoj strani otoka Čiova, na mjestu zvanom Zizmana Gniviza, od mletačke vlade zatražio je komad pustog, neplodnog i nenastanjenog zemljišta dužine 15 i širine 10 trogirskih vretena, kako bi na njemu osnovao jedan samostan strogog redovničkog opsluživanja.

U to vrijeme ishodovao je dopuštenje za gradnju samostana od Mletačke države dužda Francesco Foscari i potakao je Trogirane da lobiraju kod Pape Eugena IV koji je pristao i izdao bulu. Samostan je utemeljen 1492 na osnovu papine Bule.
Gradske vlasti dodijelile su dominikancima zemljište koje je bilo neplodno i nenastanjeno a Trogirski biskup Toma Tomasini ovlastio je Nikolu Milanovića za gradnju samostana i pratećih objekata. Samostan je bio izgrađen 1451. godine i te godine dominikanci su se uselili i doveli sa sobom albanske obitelji radi obrade zemlje pa se okolno naselje po njima nazvalo Arbanija.

Gradnja crkve i samostana odmah je počela, ali zbog nedostatka materijalnih sredstava nije napredovala dovoljno brzo. Zbog toga su se Milinović i drugovi utekli za pomoć sveopćoj skupštini dominikanskog reda koja se u mjesecu svibnju 1437. održavala u Veneciji. Nastojeći nekako pomoći, general! dominikanskog reda Bartholomaeus Texier (1426.- 1449.) je, u ime spomenute skupštine svog reda, 25. svibnja 1437. u tu svrhu posebno izdanom poveljom pozvao sve vjernike da pomognu gradnju čiovske crkve i samostana sv. Križa, obećavši im da će ih njegov red, u zamjenu, učiniti dionicima svih svojih duhovnih dobara.

Ohrabreni tim uspjehom, Milinović se 26. lipnja 1437. sličnom molbom obratio papi Eugenu IV., koji se u to vrijeme nalazio u Bologni, zamolivši ga da svima onima koji na blagdan Kristova uzašašća na nebo pohode spomenutu crkvu, skrušeno se ispovjede, pomole i prema vlastitim mogućnostima doprinesu njezinoj gradnji, podijeli oprost od 7 godina. Papa je to još isti dan prihvatio i odobrio.” Tako prikupljenim novcem, a vjerojatno i materijalnim sredstvima prikupljenim iz drugih izvora, Milinović i njegova redovnička subraća uskoro su sagradili kako samu crkvu tako i samostan koji su imali sve potrebne prostorije za normalno odvijanje redovničkog života. Samostan Sv. Križa u Čiovu kao davne 1437. tako i danas ima iste probleme nedostaju mu materijalna sredstva a oprost Pape Eugena od 7 godina tko prema svojim mogućnostima doprinese njezinoj obnovi vrijedi i danas.

Nikola Milinović je umro na glasu svetosti 11.07.1451. godine po vlastitoj želji sahranjen je ispod nogu braće na otvorenom prostoru ispred crkve.

Apostolski vizitiraj 1579 naveo je da je glavni oltar bio posvećen svetom Križu, lijevi oltar Gospi od Ružarija, a desni oltar Sv. Jeleni.

1600 godine u ovoj crkvi se dogodio nesvakidašnji događaj.

Iz Isusovih rana sa raspela u ovom samostanu prokapala je krv, što je dovelo do toga da ovaj samostan postane jedno od naj značajnih svetišta Dalmacije. Više o tom događaju možete pročitati u Lekcije Svetog Križa koja se čitala svake godine na blagdan suhog petka.

U prošlosti dani hodočašća bili su Veliki petak i Spasovo. Danas se hodočasti subotu prije cvjetnice.

Uz raspole bilo je 184 kila ex vota, Osnivač Nikola Milinović se potrudio i prikupio razne relikvije koje su i danas ugrađene u oltare crkve.

Imamo relikvije. Prst Sv. Tome Akvinskog , prst Sv. Petra mučenika, ruke sv. Leona biskupa te relikvije sv . Ivana Krstitelja, Sv. Jone, Sv. Danijela, te sv. Andrije.

Samostan je bio mjestom redovničkog i intelektualnog formiranja mladih redovnika koji su se obrazovali teološki i filozofski pa je u to vrijeme imao i najveću i najbogatiju knjižnicu a dominikanci su Arbaniji prvi osnovali prvu školu za pučane.

Samostanu je oporučno ostavio dio svoje knjižnice Trogiranin Fantin della Valle (†1475. u Rimu), koji je obnašao visoke dužnosti u službi Graditeljstvo Vatikana. Nakon dolaska Francuza početkom 19. stoljeća samostan se osipa te ostaju samo dva redovnika, a njegov inventar dijelom nestaje. Posljednji dominikanci odlaze 1852. godine.

1852 godine nakon Napoleonovog razaranja samostan je ukinut a ostatak svećenika i bogata knjižnica preselila se u Dubrovnik dok je samostanska crkva ostala u funkciji.

Na ukidanje samostana na Čiovu utjecala je odluka provincijala Rajmunda Gurcetijaa od 05.07.1851, da je mlade redovnike bolje slati u Italiju na edukaciju i usavršavanje i da za to postoje bolji uvjeti i bolje obrazovanje nego u Čiovu. Ta odluka je bila i smrtni udarac Čiovskom samostanu koji je zvanično prestao sa radom 1852. godine. Crkva je bila i dalje korištena u samostanskim prostorijama je bio župni stan.
Posljednja dva člana samostana Sveti Križ bili su dominikanci Jordan Vranjican i Jacint Stalio koji su po naređenju provincijala Rejmonda Gučelija prebačeni u druge samostane.

Uoči drugog svjetskog rata samostan je ponovo oživio i ondje su djelovale Dominikanke koje su osnovale anti malarično lječilište za djecu. Do danas je u samostanu sačuvano obilje zavjetnih darova hodočasnika, U sakristiji je još sačuvan ormar kasnogotičkih stilskih karakteristika u kojem je nekad bilo smješteno mnoštvo relikvija koje je kao i crkveni inventar opisao papinski vizitator Agostino Valier 1579. godine samostan ponovo oživljava kao sjedište župe Žedno-Arbanija.

U domovinskom ratu bombardirana su 4 dominikanska samostana među kojim je bio i samostan sv. Križa u mjesto Arbanija, pogođen je tijekom granatiranja otoka Čiova sa područja Divulja.

Dominikanski samostan sa crkvom sv. Križa podignut je na sjevernoj obali otoka Čiova 1432. godine u dijelu otoka zvanom Čičmanova njivica,. Crkva je izdužena jednobrodna građevina s pravokutnom apsidom, a nadsvođena je prelomljenim svodom. Lijevo od crkve je hospicij koji je u prizemlju građen poput otvorene lođe. Arkade sa šiljatim lukom nose mramorni i kameni polustupovi. Nad prizemljem je dijelom sačuvan oslikani drveni kasetirani strop. U prizemlju s istočne strane klaustra je dvorana kapitula, a sa zapadne strane refektorij. Na stropu kapitula je vrijedan oslikani drveni gotički kasetirani tabulat. Refektorij ima drveni gotički strop. Zapadno od samostana je ograđeni vrt sa šetnicama iz kojeg se išlo u spremište za lađe. Njegov sjeverni dio koji je okrenut prema moru osmišljen je kao utvrda sa dvije kule između kojih je velika terase nad morem.

Jadan od kurioziteta samostana bio je taj, da su mještani Čiova boreći se na strani uskoka i hrvatskog kralja, u samostanu 1596. godine krili oružje, jer su protiv volje mletačkih vlasti učestvovali u oslobađanju Klisa, tada u turskim rukama.

Hrvatski dominikanci su se obračunavali s nečovječnim ideologijama XX. stoljeća. Fr. Hijacint Bošković odvažio se 1938. govoriti o pogubnosti fašizma i nacionalnog socijalizma; Jordan Kuničić tiskao je 1942. knjigu „Problem komunizma s idejnog stanovišta”, a Dominik Barač je zbog disertacije „Socijalna filozofija boljševizma” (Dubrovnik 1944.) uhićen i strijeljan.

Zbog svjedočenja vjere i propovijedanja, 16 je hrvatskih dominikanaca pod komunističkim režimom osuđeno na smrtnu kaznu, prisilni rad u logoru ili zatvor; neki i po tri puta. Više je fratara moralo napustiti domovinu.

U svojoj osam stoljetnoj povijesti Red je na hrvatskim prostorima imao 81 samostan, od čega na području današnje Republike Hrvatske 61; dao je preko stotinu biskupa i dvoje blaženika: bl. Augustina Kažotića i bl. Ozanu Kotorku.

Požar u samostanu Sveti Križ
Dominikanski samostan i crkva Svetog Križa na otoku Čiovu pretrpjeli su veliki požar koji je izbio 20. studenoga 2024. navečer. Požar je uništio stari dio samostana, u kojem je krov potpuno izgorio i urušio se, dok su kameni zidovi ostali. Vatrogasci su uspjeli spasiti crkvu i spriječiti širenje vatre na nju, što je spasilo vrijednu baštinu, uključujući čudotvorni križ iz 1600. godine koji je preživio i ranija dva požara 1928. godine.

U samostanu je u trenutku požara bio župnik don Stipe Žuro, koji je sam nazvao vatrogasce nakon što je primijetio plamen na potkrovlju, vjerojatno uzrokovan kratkim spojem.Nitko nije ozlijeđen, no materijalna šteta je ogromna, a dio samostana je potpuno uništen.

Požar u dominikanskom samostanu Svetog Križa na Čiovu 1928. godine progutao je dva samostanska krila, ali crkva i čudotvorno raspelo ostali su netaknuti. Tijekom tog požara s. Antonia Slade hrabro je iznijela piksidu s hostijama iz tabernakula, čime je spasila Presveti Oltarski Sakrament. Zahvaljujući požrtvovnosti sestara Dominikanki i dr. Andrije Sfarčića, nitko od djece smještene u samostanu nije ozlijeđen. Samostan je nakon požara obnovljen, a u crkvu je postavljena slika koja prikazuje požar i zaštitu Svetoga Križa nad crkvom.

Dakle, i 1928. i u novijem požaru 2024. godine crkva i raspelo su sačuvani, što se smatra čudom i potvrđuje važnost i zaštitu Svetog Križa na Čiovu.