Štenje čudnovatog Križa, što se štuje u dominikanskoj crkvi svetog Križa na Čiovu.

Samostan svetog Križa bi sagrađen godine spasenja našega 1450, a njegov utemeljitelj bio je blagočastivi otac Nikola Milinović građanin Trogira, čovjek sveta života i neubičajene izvrsnosti.

Malo godina poslije građenja, živio je u ovom samostanu Prior roda mletačkoga, a iz godine ukazanja ne može mu se znati ime. Ovaj prior bio je često pohođen od jednog pustinjaka Blažene Djevice Marije od Prizidnice koja je udaljena od Svetog Križa 4 milje hoda, postavljena s druge strane otoka Čiova. Ovaj Pustinjak bio je Mlečanin, dobar sluga Božji.  Njegovo ime nije upisano, ali se zna da je bio mnogo poznat i ljubljen od Priora.

Jednog dana, razgovarajući Prior i Pustinjak, pokaza Pustinjak jedan križić o svome vratu obješen. Prior ga upita da li ga je on izradio, a pustinjak mu odgovori da ga je baš on svojom rukom napravio. Tada ga zamoli Prior da li bi učinio jedno veliko Raspeće za veliki oltar ove crkve. Pustinjaku ne davaše srce zauzeti se za tu radnju, pa zato što

više mogaše, izgovaraše se Prioru što mu nemogoše želju ispuniti.

Radi čega Prior osta ožalošćen, kada je kasnije Pustinjak dolazio u pohode Prioru, opaziše da se mnogo napram njemu promijenio, a to mu je veoma žao bilo.

Jedne noći nahodeći se sam u svojoj pustinji, promišljaše kako bi mogao udovoljiti Prioru. Ali mu na pamet ništa nije moglo doći. I o tome misleći pođe nasloniti svoje umorno tilo.

Iste noći u snu mu bi očitovano  da na nekom mjestu malo podalje od njegove pustinje ima zgodno oruđe i sve što mu je potrebno da se Križ učini. Kad se jutrom probudi , promišljaše o snu, te ne znajući da je volja Božija, ne htijaše snu vjerovati, ipak pođe pohoditi mjesto o kojem bijaše sanjao. Došavši ondje na veliko čudo opazi se što mogaše željeti da započne i dovrši križ presveti. Upozna sada volju Božiju te isti čas započne radnju koju kroz kratko vrijeme sretno i uspješno dovrši… Razveseli se tada veoma Pustinjak znajući da će svojom radnjom udobrovoljiti Priora.

Pred večer, dakle u dan petka, stavi na svoja pleća to veliko propeće te se uputi od pustinje svoje k samostanu sv. Križa, putem misleć na Isukrsta, koji nosaše preteško drvo Križa od Jeruzalema do Kalvarije.

Došavši do samostana zazvoni u zvonac, a na prozoru se ukaza mlad redovnik, novicij, koji ugledavši dobrog pustinjaka s velikim križem na plećima, odmah potrči Prioru koji se nalazaše u sobici svojoj i obznani ga što ga čekaše pred vratima samostana.

Kad Prior razumije riječi Novicija, brže bolje dođe do vrata i primi dar kako poslani od neba, te cjelivanjem i obilnim suzama opere rane Propetoga Isusa.

Zatim zagrli prijatelja Pustinjaka i mnogo poljubaca mira utisnu mu u čelo.

Od onog časa držaše ga u većoj časti i poštovanju.

Napokon obadva, Prior i Pustinjak unesoše Križ presveti u crkvu, te ga staviše na oltar veliki, gdje se i dan danas nahodi slavljen i čašćen.

Godine 1600 na 1. April u bijelu subotu popodne ovaj presveti Križ učine veliko čudo. Novicij fra Andrija Maras Jadranin redio je oltar presvetoga Križa, koji je bio narešen radi svetog groba Gospodinova, nahodeći s fra Andrijom sam bi dostojan viditi preveliko čudo, t.j. da s desne strane lica Presvetoga Propeća čudnovata krv tecijaše. Radi ovog čuda uplaši se i visokim glasom zvaše fra Benedita Vesanovića rodom Splićanina, koji radi svoga Bogoljubštva što imaše naspram Presvetom Propeću stanovaše tada u svom samostanu; neto fra Benedit začu viku Novicija dotrči u crkvu gdje nađe istog novicija ne mrtva nego živa radi tog velikog čuda.

Upita ga Lajko: što ti se dogodilo da si me tolikom vikom i mrtvačkim glasom zvao? Odgovori mu novicij: brzo bolje pristupi oltaru te ćeš vidjet jesam li imao razloga zvati te u pomoć, ovo Presveto Propeće prolijeva krv dragocijenu. Budući Lajko pristupi oltaru ovoga Presvetoga Propeća, čisto i bistro vidi gdje Spasitelju čudnovata krv tecijaše niz desno lice. Zatim odmah otrča zvati oca fra Valerija rodom Splićanina, lektora istoga samostana velikoga sluge Isusova, koji radi dobrote života bijaše u broju onih koji dneve svoje svetosti dovršuje.

Došavši dakle Lajko do njega, reče mu, ah oče, kad su mu Lajko i Novicij pokazali gdje tecijaše krv Presvetoga. Otac Valerije gledaše to čudo i hoteći ga taknuti rukom radi istine događaja naredi da mu donesu jednu skalu, koju naslonivši blizu glave Propeća, popne se i taknu ono mjesto iz kojeg izviraše čudnovata krv.

Od te krvi osta okrvavljen prst i bumbak, pak malo po malo iščeznu i iz prsta i bumbaka. Ova krv tekla je ne samo iz desne strane lica Presvetoga, nego iz lijeve strane također. Nađohu se toga dana u samostanu zidari koji su poslovali: Paval rodom Splićanin, Ivan Marangum, Grgo Sinovica rodom Trogiranin i Manul Vićenco Kozlanić. Svi ovi dotrčaše u crkvu i svojim očima bistro vidili da teče krv prisveta.

Također su vidili da je ovo čudnovato Propeće svekoliko pomodrilo i postalo veoma žalosno u licu.

Za potvrdu istine ovoga čuda svi gori rečeni zidari učiniše križ, jer ne znadoše čitati ni pisati.

Sutradan 2. aprila, u nedjelju uskrsnuća Gospodinova, u podne bili su u ovoj svetoj i blagočasnoj crkvi potpisani svjedoci sa više od stotinu čeljadi Grka, Trogirana i Arbanasa čineći molitvu pred ovim presvetim propećem. Novicij fra Andrija

 i Sakristan blagočasne crkve trogirske poštovani pop Dominik Ljubetić klečali su prid oltarom sa strane desne, blizu sakristije. Poštovani pop upita novicija s koje strane izviraše krv iz ovog Prsvetog Propeća, a kad mu novicij sa jednom šibicom pokaza mjesto, u isti čas čudnovato opet započme teći krv iz čela put desnog oka. Jedna kaplja one krvi zaustavi se povrh strane desne a ostala krv je tekla po svem licu, i kada je to vidio novicij odmah potrči uzeti kalež, da primi onu čudnovatu krv, ali je kaplja pala. Tada iznova na očigled rečenoga poče teći krv na lijevu stranu po cijelom čelu. Na to svi počeše u sav glas vikati preveliko čudo, čudo preveliko. Puk lupajući se u prsa plačućim glasom stadoše vapiti: Isuse, milosrđe, Gospodine milosrđe!

Ostali noviciji videći to čudo i čujući veliku viku puka započmu zvoniti u zvono. Kada dovrši to zvonjenje, započeše pjevati litanije Presvetoga Imena Isusova, a vas puk koji se nalazaše u crkvi muško i žensko odgovaraše im.

Krv nije naglo tekla dali sasvim polagano. Suviše u isto vrijeme vidjelo se je da je prisveto propeće do tri puta otvorilo i zatvorilo desno oko i dva puta maknulo usnicama, a sve ovo na očigled svega skupljenoga puka. Kad se puk odijelio od crkve putem i po gradu kazivaše ova viđena čuda. Dođoše u Trogir Grci, pođoše Prisvjetlom Kontu, da mu jave čudo, a budući otpočivalo njegovo presvitlo gospodstvo, otiđoše u gospodina Biskupa, kod koga napaše gore rečenoga Lektura i njegova kancelara. Pristupiše dakle Grci Prisvitlome i iskazaše mu rečena čuda s prevelikim skrušenjem, zatim rekoše da bi samo imali ovdje svoju robu mi bismo ostavili svoje kuće i sinove i pošli u samostan svetoga Križa da do smrti činimo pokoru. Kada se Grci odiliše od Prisvitlog Biskupa počeše vikati po svemu gradu Trogiru govoreći: Vi Trogirani uistinu ste gori od Luterana i nijeste Kršćani jer ne vjerujete i nemate Bogoljupstva, a mi premda smo Grci, vjerujemo potpuno da je Isukrst prolio krv za nas, jer smo ovo svojim očima vidjeli. Slijedeće noći poslije ovih čudesa, neki ljudi za bogoljubstvo dođoše spavati u ovu crkvu. Na uru noći kad fratri svršavaše svoju molitvu, dok su svijeće gorile ukaza se u jedan čas svekoliko tijelo Propetoga Isusa bilo kao pribili snijeg. A o ponoći svekoliko ono tijelo Propetoga obrati se  primodro modrilo, crnilo, a kad se pak sasvim čini dan priuzme običajnu boju. Ali presveto Lice nije ostalo kako je prije bilo. Doznavši gore rečena čudesa Sveti Oci Papa, Martin peti, Inocencije osmi, Bugenij Četvrti, Nikola peti, Sisto četvrti, i Aleksandar šesti svi mnogoizvrsnim načinom dopuštahu i potvrđivahu potpuno proštenje od svih grijeha onim koji skrušeno i cijelovito ispovijede svoje grijehe i prime tijelo Gospodinovo  u ovoj blagočasnoj crkvi svetog Križana na dan Uzašaća Gospodinova na nebesa, a oni pak koji budu ovu presvetu crkvu u isti dan pohodili dobivaju sedam godina i toliko četrdesetnica proštenja. A Sveti Papa Pio jedanesti preko svete apoštolske Penitencija tri je dneva 11. srpnja 1933 predao je slijedeća proštenja: potpuni oprost vjernicima koji ispovjeđeni i pričešćeni pomole se na odluku njegovu u pojedini petak ožujka, ako prisustvuju kojoj pobožnosti u Svetištu Svetoga Križana na Čiovu, u petak poslije Uzašaća, ako pohode svetište i kad god u svetište skupno hodočaste . Oprost od petsto dana vjernicima koji u kojem dragom vremenu kroz godinu barem skrušenim srcem pohode svetište i pomole se na njegovu odluku.

U to vrijeme ishodovao je dopuštenje za gradnju samostana od Mletačke države dužda Francesco Foscari i potakao je Trogirane da lobiraju kod Pape Eugena IV koji je pristao i izdao bulu. Samostan je utemeljen 1492 na osnovu papine Bule.
Gradske vlasti dodijelile su dominikancima zemljište koje je bilo neplodno i nenastanjeno a Trogirski biskup Toma Tomasini ovlastio je Nikolu Milanovića za gradnju samostana i pratećih objekata. Samostan je bio izgrađen 1451. godine i te godine dominikanci su se uselili i doveli sa sobom albanske obitelji radi obrade zemlje pa se okolno naselje po njima nazvalo Arbanija.

Gradnja crkve i samostana odmah je počela, ali zbog nedostatka materijalnih sredstava nije napredovala dovoljno brzo. Zbog toga su se Milinović i drugovi utekli za pomoć sveopćoj skupštini dominikanskog reda koja se u mjesecu svibnju 1437. održavala u Veneciji. Nastojeći nekako pomoći, general! dominikanskog reda Bartholomaeus Texier (1426.- 1449.) je, u ime spomenute skupštine svog reda, 25. svibnja 1437. u tu svrhu posebno izdanom poveljom pozvao sve vjernike da pomognu gradnju čiovske crkve i samostana sv. Križa, obećavši im da će ih njegov red, u zamjenu, učiniti dionicima svih svojih duhovnih dobara.

Ohrabreni tim uspjehom, Milinović se 26. lipnja 1437. sličnom molbom obratio papi Eugenu IV., koji se u to vrijeme nalazio u Bologni, zamolivši ga da svima onima koji na blagdan Kristova uzašašća na nebo pohode spomenutu crkvu, skrušeno se ispovjede, pomole i prema vlastitim mogućnostima doprinesu njezinoj gradnji, podijeli oprost od 7 godina. Papa je to još isti dan prihvatio i odobrio.” Tako prikupljenim novcem, a vjerojatno i materijalnim sredstvima prikupljenim iz drugih izvora, Milinović i njegova redovnička subraća uskoro su sagradili kako samu crkvu tako i samostan koji su imali sve potrebne prostorije za normalno odvijanje redovničkog života. Samostan Sv. Križa u Čiovu kao davne 1437. tako i danas ima iste probleme nedostaju mu materijalna sredstva a oprost Pape Eugena od 7 godina tko prema svojim mogućnostima doprinese njezinoj obnovi vrijedi i danas.

Nikola Milinović je umro na glasu svetosti 11.07.1451. godine po vlastitoj želji sahranjen je ispod nogu braće na otvorenom prostoru ispred crkve.

Apostolski vizitiraj 1579 naveo je da je glavni oltar bio posvećen svetom Križu, lijevi oltar Gospi od Ružarija, a desni oltar Sv. Jeleni.

1600 godine u ovoj crkvi se dogodio nesvakidašnji događaj.

Iz Isusovih rana sa raspela u ovom samostanu prokapala je krv, što je dovelo do toga da ovaj samostan postane jedno od naj značajnih svetišta Dalmacije. Više o tom događaju možete pročitati u Lekcije Svetog Križa koja se čitala svake godine na blagdan suhog petka.

U prošlosti dani hodočašća bili su Veliki petak i Spasovo. Danas se hodočasti subotu prije cvjetnice.

Uz raspole bilo je 184 kila ex vota, Osnivač Nikola Milinović se potrudio i prikupio razne relikvije koje su i danas ugrađene u oltare crkve.

Imamo relikvije. Prst Sv. Tome Akvinskog , prst Sv. Petra mučenika, ruke sv. Leona biskupa te relikvije sv . Ivana Krstitelja, Sv. Jone, Sv. Danijela, te sv. Andrije.

Samostan je bio mjestom redovničkog i intelektualnog formiranja mladih redovnika koji su se obrazovali teološki i filozofski pa je u to vrijeme imao i najveću i najbogatiju knjižnicu a dominikanci su Arbaniji prvi osnovali prvu školu za pučane.

Samostanu je oporučno ostavio dio svoje knjižnice Trogiranin Fantin della Valle (†1475. u Rimu), koji je obnašao visoke dužnosti u službi Graditeljstvo Vatikana. Nakon dolaska Francuza početkom 19. stoljeća samostan se osipa te ostaju samo dva redovnika, a njegov inventar dijelom nestaje. Posljednji dominikanci odlaze 1852. godine.

1852 godine nakon Napoleonovog razaranja samostan je ukinut a ostatak svećenika i bogata knjižnica preselila se u Dubrovnik dok je samostanska crkva ostala u funkciji.

Na ukidanje samostana na Čiovu utjecala je odluka provincijala Rajmunda Gurcetijaa od 05.07.1851, da je mlade redovnike bolje slati u Italiju na edukaciju i usavršavanje i da za to postoje bolji uvjeti i bolje obrazovanje nego u Čiovu. Ta odluka je bila i smrtni udarac Čiovskom samostanu koji je zvanično prestao sa radom 1852. godine. Crkva je bila i dalje korištena u samostanskim prostorijama je bio župni stan.
Posljednja dva člana samostana Sveti Križ bili su dominikanci Jordan Vranjican i Jacint Stalio koji su po naređenju provincijala Rejmonda Gučelija prebačeni u druge samostane.

Uoči drugog svjetskog rata samostan je ponovo oživio i ondje su djelovale Dominikanke koje su osnovale anti malarično lječilište za djecu. Do danas je u samostanu sačuvano obilje zavjetnih darova hodočasnika, U sakristiji je još sačuvan ormar kasnogotičkih stilskih karakteristika u kojem je nekad bilo smješteno mnoštvo relikvija koje je kao i crkveni inventar opisao papinski vizitator Agostino Valier 1579. godine samostan ponovo oživljava kao sjedište župe Žedno-Arbanija.

U domovinskom ratu bombardirana su 4 dominikanska samostana među kojim je bio i samostan sv. Križa u mjesto Arbanija, pogođen je tijekom granatiranja otoka Čiova sa područja Divulja.

Dominikanski samostan sa crkvom sv. Križa podignut je na sjevernoj obali otoka Čiova 1432. godine u dijelu otoka zvanom Čičmanova njivica,. Crkva je izdužena jednobrodna građevina s pravokutnom apsidom, a nadsvođena je prelomljenim svodom. Lijevo od crkve je hospicij koji je u prizemlju građen poput otvorene lođe. Arkade sa šiljatim lukom nose mramorni i kameni polustupovi. Nad prizemljem je dijelom sačuvan oslikani drveni kasetirani strop. U prizemlju s istočne strane klaustra je dvorana kapitula, a sa zapadne strane refektorij. Na stropu kapitula je vrijedan oslikani drveni gotički kasetirani tabulat. Refektorij ima drveni gotički strop. Zapadno od samostana je ograđeni vrt sa šetnicama iz kojeg se išlo u spremište za lađe. Njegov sjeverni dio koji je okrenut prema moru osmišljen je kao utvrda sa dvije kule između kojih je velika terase nad morem.

Jadan od kurioziteta samostana bio je taj, da su mještani Čiova boreći se na strani uskoka i hrvatskog kralja, u samostanu 1596. godine krili oružje, jer su protiv volje mletačkih vlasti učestvovali u oslobađanju Klisa, tada u turskim rukama.

Hrvatski dominikanci su se obračunavali s nečovječnim ideologijama XX. stoljeća. Fr. Hijacint Bošković odvažio se 1938. govoriti o pogubnosti fašizma i nacionalnog socijalizma; Jordan Kuničić tiskao je 1942. knjigu „Problem komunizma s idejnog stanovišta”, a Dominik Barač je zbog disertacije „Socijalna filozofija boljševizma” (Dubrovnik 1944.) uhićen i strijeljan.

Zbog svjedočenja vjere i propovijedanja, 16 je hrvatskih dominikanaca pod komunističkim režimom osuđeno na smrtnu kaznu, prisilni rad u logoru ili zatvor; neki i po tri puta. Više je fratara moralo napustiti domovinu.

U svojoj osam stoljetnoj povijesti Red je na hrvatskim prostorima imao 81 samostan, od čega na području današnje Republike Hrvatske 61; dao je preko stotinu biskupa i dvoje blaženika: bl. Augustina Kažotića i bl. Ozanu Kotorku.

Požar u samostanu Sveti Križ
Dominikanski samostan i crkva Svetog Križa na otoku Čiovu pretrpjeli su veliki požar koji je izbio 20. studenoga 2024. navečer. Požar je uništio stari dio samostana, u kojem je krov potpuno izgorio i urušio se, dok su kameni zidovi ostali. Vatrogasci su uspjeli spasiti crkvu i spriječiti širenje vatre na nju, što je spasilo vrijednu baštinu, uključujući čudotvorni križ iz 1600. godine koji je preživio i ranija dva požara 1928. godine.

U samostanu je u trenutku požara bio župnik don Stipe Žuro, koji je sam nazvao vatrogasce nakon što je primijetio plamen na potkrovlju, vjerojatno uzrokovan kratkim spojem.Nitko nije ozlijeđen, no materijalna šteta je ogromna, a dio samostana je potpuno uništen.

Požar u dominikanskom samostanu Svetog Križa na Čiovu 1928. godine progutao je dva samostanska krila, ali crkva i čudotvorno raspelo ostali su netaknuti. Tijekom tog požara s. Antonia Slade hrabro je iznijela piksidu s hostijama iz tabernakula, čime je spasila Presveti Oltarski Sakrament. Zahvaljujući požrtvovnosti sestara Dominikanki i dr. Andrije Sfarčića, nitko od djece smještene u samostanu nije ozlijeđen. Samostan je nakon požara obnovljen, a u crkvu je postavljena slika koja prikazuje požar i zaštitu Svetoga Križa nad crkvom.

Dakle, i 1928. i u novijem požaru 2024. godine crkva i raspelo su sačuvani, što se smatra čudom i potvrđuje važnost i zaštitu Svetog Križa na Čiovu.

Međugorje:

Međugorje je gradić u Bosni i Hercegovini koji je poznat po svojim vjerskim manifestacijama. Prema navodima, u Međugorju se od 1981. godine pojavljuju izuzetne vizionarske slike Djevice Marije. Međugorje je popularno hodočasničko mjesto za katolike iz cijelog svijeta.

Split:

Split je drugi po veličini grad u Hrvatskoj i poznat je po svojoj bogatoj povijesti i kulturi. Grad je smješten na obali Jadranskog mora i okružen je prekrasnim otocima. Najpoznatija znamenitost Splita je Dioklecijanova palača, veličanstvena palača iz rimskog doba koja je danas pod zaštitom UNESCO-a.

Ostale atraktivne destinacije:

Osim Međugorja i Splita, u blizini hotela Sveti Križ nalaze se i mnoge druge atraktivne destinacije, uključujući:

• Šibenik:Grad Šibenik poznat je po svojoj katedrali Sv. Jakova, koja je također pod zaštitom UNESCO-a.
• Slapovi Krke:Nacionalni park Slapovi Krke poznat je po svojim prekrasnim slapovima i jezerima.
• Plitvička jezera:Nacionalni park Plitvička jezera poznat je po svojim 16 slapova i smaragdnim jezerima.
• Dalmatinski otoci: Dalmatinski otoci su poznati po svojim čarobnim plažama, kristalno čistom moru i bogatoj povijesti.

Safari divljih konja u Livnu:

U blizini grada Livna nalazi se rezervat divljih konja gdje možete doživjeti jedinstvenu avanturu – safari divljih konja. To je jedinstvena prilika da vidite ove prekrasne životinje u njihovom prirodnom staništu.

Endemska flora Čiova

Čiovo se ponosi bogatom florom, a posebno su poznate endemske biljke koje se ne mogu naći ni na jednom drugom mjestu na svijetu. Jedna od najpoznatijih endemskih biljaka na Čiovu je divlja orhideja. Ova prekrasna biljka raste u šumama Čiova i prava je rijetkost. Osim divlje orhideje, na Čiovu možete pronaći i mnoge druge endemske biljke, kao što su dalmatinska puštica, čiovska rozmarinika i čiovska kadulja.

Samostan Sveti Križ

Preko puta Hotela Sveti Križ nalazi se Samostan Sveti Križ, najdragocjenija građevina na otoku Čiovu. Samostan je sagrađen u 15. stoljeću i bio je oaza duhovnog mira za pustinjake. Danas je samostan muzej u kojem se čuva bogata zbirka umjetnina i povijesnih predmeta.

Ostale znamenitosti Čiova

Osim Samostana Sveti Križ, na Čiovu možete posjetiti i mnoge druge znamenitosti, kao što su:

• Crkva Sv. Petra: Crkva Sv. Petra je najstarija crkva na Čiovu i datira iz 11. stoljeća.
• Kaštela: Čiovo je dio Kaštelanskog zaljeva, a u blizini se nalaze brojni kašteli, kao što su Kaštela Lukšić, Kaštela Stari i Kaštela Gomilica.
• Nacionalni parkovi: U blizini Čiova nalaze se i tri nacionalna parka: Krka, Kornati i Velebit.

Hotel Sveti Križ:

Hotel Sveti Križ nudi svojim gostima ugodan boravak u prekrasnom okruženju. Hotel nudi raznovrsne usluge, uključujući restoran, bar, bazen, spa centar i fitness centar.

Nepogrešiva lokacija za avanturiste i one koji žele opuštanje

Hotel Sveti Križ je savršeno polazište za istraživanje bogate povijesti i kulture Dalmacije. U blizini hotela nalaze se brojni kulturno-povijesni spomenici, uključujući grad Trogir, crkvu Svetog Križa i Kaštela.

Za one koji žele aktivno provoditi odmor, u okolici hotela se nalaze brojne planinarske staze, biciklističke staze i vodene sportske aktivnosti. Hotel je također idealno mjesto za opuštanje na plaži i uživanje u suncu.

Trogir: Grad pod zaštitom UNESCO-a

Trogir se ponosi titulom UNESCO-ve svjetske baštine, a njegovu povijest možete iskusiti na svakom koraku. Šetajte kamenim ulicama starog grada, divite se starim crkvama i palačama, a ne propustite posjetiti katedralu Sv. Lovre, koja se smatra jednom od najljepših u Dalmaciji.

Kaštelanski zaljev: Raj za nautičare

Kaštelanski zaljev, poznat po svojim čarobnim otocima i kristalno čistom moru, raj je za nautičare i ljubitelje vodnih sportova. U blizini hotela Sveti Križ možete iznajmiti brod i istraživati brojne uvale i plaže.

Crkva Svetog Križa: Svetište s bogatom poviješću

Crkva Svetog Križa, smještena u neposrednoj blizini hotela, značajan je povijesni i religijski spomenik. Crkva datira iz 15. stoljeća i u njoj se čuva relikvija križa na kojem je, prema predaji, bio raspeć Isus Krist.

Nacionalni parkovi: Plitvička jezera, Kornati i Velebit

U blizini Trogira nalaze se tri nacionalna parka: Plitvička jezera, Kornati i Velebit. Svaki od ovih parkova nudi jedinstvene ljepote i prirodne znamenitosti.

• Plitvička jezera:Poznata po svojim 16 slapova i smaragdnim jezerima, Plitvička jezera su jedno od najpopularnijih turističkih odredišta u Hrvatskoj.
• Kornati:Arhipelag Kornati, s više od 150 otoka i grebena, raj je za ljubitelje plovidbe i ronjenja.
• Velebit:Nacionalni park Velebit, najveći planinski masiv u Hrvatskoj, nudi prekrasne planinarske staze i zadivljujuće poglede.

Zračna luka Split:

Zračna luka Split, udaljena samo 6 kilometara od hotela Sveti Križ, nudi direktne letove za mnoge europske gradove.

Povijesna baština na dohvat ruke

Dominikanski samostan u Bolu, u kojem se danas nalazi Hotel Baština, datira iz kraja 15. stoljeća. To je jedini Dominikanski samostan koji se uspio održati na otoku Braču do današnjih dana. Samostan je odigrao značajnu ulogu u razvoju grada Bola, a danas je svjedočanstvo bogate povijesti i kulture otoka.

Gosti Hotela Baština imaju jedinstvenu priliku boraviti u tom povijesnom ambijentu, okruženi kamenim zidovima i starim freskama. U sklopu samostana nalazi se i bogati srednjovjekovni botanički vrt, oaza mira i tišine gdje se možete opustiti i uživati u mirisu mediteranske flore.

Moderan komfor u povijesnom okruženju

Hotel Baština je nedavno renoviran, a sve sobe i apartmani opremljeni su modernim namještajem i svim potrebnim udobnostima za ugodan boravak. Većina soba ima prekrasan pogled na more i otok Hvar, što će vam dodatno doprinijeti da se opustite i uživate u ljepoti dalmatinskog krajolika.

Osim ugodnog smještaja, Hotel Baština nudi svojim gostima i niz drugih usluga, uključujući restoran s dalmatinskim specijalitetima, bar, bazen, spa centar i fitness centar. Hotel je također idealno polazište za istraživanje otoka Brača i okolnih otoka.

Idealno mjesto za opuštanje i uživanje

Hotel Baština je savršeno mjesto za sve koji žele pobjeći od stresa svakodnevice i opustiti se u mirnom i ugodnom okruženju. Bogata povijest, moderna udobnost i prekrasna priroda Dalmacije čine Hotel Baština idealnim izborom za nezaboravan odmor.