Samostan i crkva Sveti Križ

Putevima pustinjaka sa Čiova

PUTEVIMA PUSTINJAKA SA ČIOVA

Hotel Sveti Križ, koji se nalazi odmah preko puta svetišta Sveti Križ, već 10 godina provodi program ‘Putevima Čiovskih pustinjaka’ i na taj način pokušava revitalizirati mnoštvo malih crkvica koje odišu bogatom duhovnošću na Otoku Čiovu.

 

U posljednjim stoljećima rimske vlasti u Dalmaciji duž naše jadranske obale, a pogotovo na otocima, živjeli su mnogi pustinjaci i monasi koji su se dobrovoljno povlačili iz svjetovne buke da se na nekom prikladnom mjestu posvete molitvi i dubljem duhovnom životu bez ičijeg ometanja.

Pustinjaci su samotovali ili živjeli u malim skupinama u skromnim kolibama ili špiljama posvećujući se molitvi i razmišljanju. Radom u kakvom vrtu ili voćnjaku, ili ribolovom, priskrbljivali su sebi skromnu prehranu.

O koliko krasnih uspomena dočaravaju crkvice Gospe od Prizidnice, crkva Svetog Križa, crkvica sv. Maura te crkva sv. Ante na Čiovu. One su bile najdraža obitavališta svećenika, pustinjaka i pokornika.

Čudan se osjećaj ćuti kad se uđe u ta svetišta, ne gleda se u njihovu širinu i visinu, ne motre se ogromni stupovi, ne divi se veličanstvenosti hrama, već su srcu i duši mila, tako uzvišena ta mjesta.

 

Tako se često ovaj otok spominje kao utočište izopćenika, siromaha i pustinjaka. U XV. stoljeću Trogirski statut na Čiovu zabranjuje naseljavanje svima osim pustinjacima i gubavcima. Dakle, očito je monaštvo ovdje bilo vrlo rasprostranjeno, pa se tako još u kasnoantičkim vremenima uz crkve i pećine okupljaju monasi – pustinjaci. Oni borave uz crkvu sv. Mavra Opata pored sela Žednog, moguće i oko crkve sv. Antuna i Magdalene (danas samostana sv. Marije ili sv. Ante od Drida), gdje se u pećini pod samostanom nalazio oltar posvećen sv. Mariji Magdaleni. Pustinjačko mjesto bila je i crkva Gospe od Prizidnice, smještena na hridinama na južnoj strani Čiova. Ovu crkvu nekada su pohodili hodočasnici okolnih mjesta, kao i oni iz Zagore, a i danas se djelomično održava tradicija kada se Gospa od Prizidnice slavi kao zaštitnica pomorske sreće. Redovnici pustinjaci preuzeli su vremenom i crkvu sv. Andrije na vrh Balana, o njoj se brinula i bratovština ribara. Uz ovu crkvu također su još donedavno bili vezani mnogi pučki običaji, pa se tako vjerovalo u čudesnu moć ozdravljenja valjajući bolesne na grobnoj ploči pred crkvom. Predaja kaže da je pustinjak koji je boravio na tom području usnio san u kojem mu je rečeno da će ispod kamena na kojem procvjeta ruzmarin pronaći tijelo Sv. Ivana Trogirskog. Sutradan je zaista na jednom kamenu procvjetao ruzmarin, a kad je počeo kopati na tom mjestu, pronašao je tijelo sveca, kako mu je u snu bilo rečeno. Nakon toga tijelo je prebačeno u trogrsku katedralu. Ta kamena grobna ploča, koja je bila nad grobom sveca kojeg je pustinjak pronašao, i danas se nalazi pred crkvom sv. Andrije, sva izlizana od čestog ‘korištenja’. I dan danas ljudi koji su bolesni, dolaze leći na tu ploču, kako bi ozdravili od svoje bolesti.

Na predjelu Miševac, na osamljenom mjestu uz morsku obalu, obitelj povjesničara Lucića podiže crkvu posvećenu sv. Jerolimu, pustinjaku i dalmatinskom zaštitniku. Oporuka Lucićevih spominje kako je ova crkva predviđena kao mjesto gdje trebaju prebivati pustinjaci. Navodno su i uz crkvu Gospe pokraj mora živjele žene u osami. Ovu crkvu, podignutu u nekada pustom, mirnom krajoliku, gdje Berislavić kao mladi svećenik služi svoju prvu misu, predaja veže uz povijesni događaj – pobjedu Trogirana nad Splićanima u XIII. stoljeću. Uz ove stoljetne sukobe dvaju gradova duboko je vezan i otok Čiovo, čiji je teritorij kroz povijest bio podijeljen između dvije komune. Stup – međaš još se čuva u dvorištu župne kuće u Slatinama. Ponekad se čak u narodu naziv Čiovo slikovito objašnjava kao izvedenica sintagme ‘Čije je ovo’?

Tijekom XIV. i XV. stoljeća na Čiovu se počinju podizati i samostani. Nad pećinom, pustinjačkim stanom, u mističnoj dridskoj šumi, gradi se franjevački samostan sv. Ante (sv. Marije od Drida) te samostan sv. Lazara (sv. Josipa) čije se redovnice brinu o gubavcima koji se ovdje izoliraju. Na osami, na obali kaštelanskog mora dominikanci grade samostan sv. Križa, poput fortifikacije – s kulom i puškarnicama. Ovaj samostan okupit će vrijedna umjetnička djela i knjižnicu, a za vrijeme borbe oko Klisa poslužit će čak kao sklonište uskočke vojske.
Crkva Sv. Maura

Samostan i crkva sv. Križ

Crkva sv. Ante

Crkva Gospe od Prizidnice

Crkva sv. ANDRIJE

Crkva Bezgrešnog Začeća Djevice Marije u Prizidnici također je Gospino svetište posvećeno Bezgrešnom Začeću. Blagdan Bezgrešnog Začeća slavi se u Prizidnici 308 godina prije nego što se Gospa pojavila u Lurdu i rekla: “Ja sam Bezgrešno Začeće, te 308 godina prije nego što je crkva proglasila dogmu Bezgrešnog Začeća. Crkvica je podignuta 1546. godine. Sagradio ju je Juraj Stojdražić, prizidnički pustinjak koji je bio vrlo pobožan i koji je jako utjecao na duhovnu izgradnju susjednih vjernika.

Prizidnice su bile pustinjačko boravište još u starokršćansko doba.

Don Frane Grisonio, delegat papinskog pohoditelja Priulija, stigao je u pustinjačku nastambu eremitorium Začeća bl. Djevice Marije u Prizidnicu u srijedu 15.03.1603. U zapisnik je dao unijeti da sve drže čisto i uredno; u pustinjačkom obitavalištu žive svećenik Ivan Stojčić, pustinjak u dobi od 63 godine, koji je tu provodio pustinjački život u neprekidnu tijeku kroz 30 godina. Prokušana je i pohvalna vladanja. Pustinjak je kod sebe držao klerika Tadiju Uljevića iz Poljica, kojem je 20 godina, a i taj prokušana vladanja. Grisonio ističe da don Ivan misu služi u spomenutom oratoriju ili pustinji u sve blagdane, a i radnim danom.Uzdržava se prinosima komadića zemlje koju obrađuje i od milostinje što mu daju okolni vjernici.

Grisonio je 19.03.1603. razgovarao i s trećim pustinjakom don Grgom Dragnićem. Za njega kaže da je don Ivanov nećak, koji misu služi na staroslavenskom iz Glagoljskog misala, i da je dobra i prokušana vladanja. Odgovarajući na Grisoniova pitanja rekao je: Služim ovoj crkvi kao župnik te slavim misu prema dogovoru i ugovoru. Ja sam pozvan od ovih ljudi, ali ne boravim u kući na selu, jer mi odgovara da živim sa svojim ujakom koji je pustinjak na ovom otoku, ali sam im spreman u svakoj prigodi podijeliti sakramente. Sljedeći papinski izaslanik bio je 1645. godine. I on spominje don Franu i don Grgu. Nakon njih je bio don Mijo Jurčić, don Grgo Peričić i don Jerko Zoljević.

 

Čuvari Gospina svetišta:

u 17. st. Marchi Frane Capogrosi

u 18. st. don Baštijan Gjej

  1. fra Ante Molin,

U 18. st. u Prizidnici je jedno vrijeme živio don Ivan Mihi Pavlov.

Don Damijan Ljubenković je bio nakon don Ivana Mihića

 

Drevno Slikano Raspelo

 

Grgo Gamulin prizidničko Raspelo naziva samo „Reliktom“ jer je od donekle sačuvanog lika raspetoga Isusa još jedva nešto malo ostalo, a uzrok tome su pobožni osjećaji i neopravdani običaji, stari bar nekoliko stoljeća. Momci iz Slatina prije odlaska u vojsku otkinuli bi jedan mali komadić koji su nosili sa sobom.  Raspelo datira iz 1325. godine. Djelo je Paola Veneziana, a slično takvo raspelo nalazi se u samostanu Benediktinki u Trogiru.

 

Gospina Milosna Slika i njezino čašćenje

 

U prizidničkom samostanu časti se već stoljećima slika Bl. Djevice Marije s djetetom Isusom u naručju. Pripada kretskoj umjetničkoj školi i ubraja se među bolja djela 14. stoljeća.

Slika je naslikana na dasci, postavljena na gredu i na taj način doplovila do obale Čiova, gdje je i pronađena u davna vremena.

Odatle se prenijela u neku crkvu u Prisidnicu gdje je obitelj Dinarčić imala patronsko pravo.

Slika je očitim čudesima sebi privukla okupljanje puka i čašćenje, tako da se na blagdan Bezgrešnog Začeće hodočastilo sa otoka iz Dalmacije u Prizidnicu.

Tako dragocjenoj stečevini bili su zavidni stanovnici Slatina, pa su sliku bili potajno ugrabili, ali stigavši na vrh brijega koji je otprilike na pola puta, sveta je slika postala tako nepomična – nije se dala pomaknuti s mjesta, te se put nije mogao proslijediti. Stoga su je seljaci, prestrašeni tim čudom i podlažući se Božjoj volji, odmah vratili na mjesto, odakle su je uzeli.

Božja svemogućnost nadodavala je čudo na čudo, jer na mjestu na kojem se zaustavila sveta slika, iz živog su kamena nikla dva plodna šipka, koja su tu još i danas: zelena i donose plodove.

Prizidnički puk, razdragan od veselja što im je vraćeno blago, prinio je na čast presvete Marije najdragocjenijih uresa koliko je mogao.

Neki je svećenik, nakon mise koju je služio na tom oltaru, uzeo jednu zlatnu naušnicu, ali se  nakon toga nije mogao nikako pomaknuti s mjesta, dok nije raskajan zbog svetogrdnog  čina, časnoj slici vratio ukradeni ures.

Treba ovdje spomenuti i otpis (breve) pape Leona XIII. izdan u Rimu 14. prosinca 1883. kojim je on „svim iskreno pokajanim, ispovjeđenim i pričešćenim kršćanskim vjernicima koji na blagdan Bl. Marije Djevice i na Duhovski utorak pobožno pohode crkvu ili svetište Bl. Djevice Marije u mjestu koje se pučki zove Prizidnica u Splitskoj biskupiji“ dao potpuni oprost svih vremenitih kazni koje su svojim grijesima zaslužili, pod uvjetom da se pomole za slogu kršćanskih vladara, iskorjenje zabluda, obraćenje grijeha i uzvišenje sv. Crkve“, s tim da se taj oprost može namijeniti i za duše u čistilištu „na način zagovora“. Taj je dokument dokaz da je ovo svetište i u 19. stoljeću privlačilo mnoge hodočasnike, te da mu je najviši crkveni autoritet pridavao veliko značenje i važnost. Treba se naglasiti da je prizidnička crkva posvećena Mariji bez grijeha začetoj,  i to punih 308 godina prije nego je papa Pijo IX tu vjersku istinu, dakako, i prije vjerovanja, proglasio obvezatnom za sve katolike.      

Na ovomm mjestu stanovali su svećenici pustinjaci koji su se posvetili životu u molitvi i pokori, a na nama je da sačuvamo duh ovog svetišta.

 

Navest ćemo opise nekih pojedinačnih hodočašća koje je zabilježio don Dražin.

Dne 18.rujna 1936. došle su u Prizidnicu da izvrše zavjet dvije gospođe iz Splita.

Jedna od njih bila je majka čiji je sin Emil bio obolio od meningitisa. Majka i dječakova teta, moleći, zavjetovale su se da će – ako ozdravi – bosonoge pohoditi Gospino svetište.

Spomenutog dana radosne su izvršile zavjet, jer je ta opasna bolest potpuno iščezla, ne ostavivši nikakvih posljedica.

Pod nadnevkom 26. rujna 1938. opisao je don Mijo privatno hodočašće Matije Buble i njezina sina mladomisnika fra Fabijana.

Ona je izjavila: Ja sam danas s mojim sinom fra Fabijanom ovdje došla ispuniti zavjet da se od srca zahvalim ovoj Majci Božjoj što je uslišala sve moje želje i molbe, jer sam teško bolovala od raka na prsima tako da sam morala otići preko 30 puta u Zagreb na kliniku radi moje nevolje i bolesti.

I sve žene koje su bile sa mnom u istoj sobi i od iste bolesti umrle su. A jedino sam ja ostala na životu, nakon pet godina muke i bolovanja, što jedino moram zahvaliti Gospi od Prizidnice, kojoj sam neprestano vapila. Za vrijeme opasne operacije nju sam spominjala, dapače i u mojoj nesvjestici, tako da su me pitale okolišne bolesnice, da koju ono Gospu molim i zazivam.

Ja sam im rastumačila i kazala im moj zavjet: Ako ozdravim i dočekam da mi sin Mile reče sv. misu, odmah ću s njim poći u Gospe od Prizidnice, da prikažem Bogu žrtvu zahvalnicu. I evo, hvala dobroj majci, što sam tražila to sam i zadobila.“

Dirljivo je čitati u don Mijinoj kronici o hodočašću skupine slatinskih povratnika iz vojske. Oni su 14. travnja 1941. svi bosi došli u Prizidnicu zahvaliti Bogu i zagovoru Marijinu, što su se živi vratili.

Kako je bila duboka navezanost Slatinjana i kršćanskog puka iz šire okolice na Gospino svetište u Prizidnicama i tamošnju njezinu milosnu sliku, posebno živo pokazuju sljedeća dva primjera:

Pavao Nakir Markov, poput mnogih hrvatskih mladića koji su bili pritisnuti siromaštvom u teškim vremenima privredne krize, napustio je zavičaj i domovinu te se nastanio u Južnoj Americi. Nije zaboravljao rodni kraj, a ni svim Slatinjanima tako drago Gospino svetište. Ono se tako živo usjeklo u njegovo sjećanje i osjećaje, da je nakon devet godina života i rada u dalekoj tuđini osjetio potrebu nacrtati to svetište.

Nije imao sa sobom njegove slike, nego je sve iz pameti nacrtao detaljno crkvu, samostan, putove, zidove, stabla, a to je onda na njegov zahtjev neki južnoamerički slikar nacrtao sve u bojama, a on 1936. godine poslao kao svoj zavjetni dar za crkvu u Prizidnicu, gdje i sada visi na zidu.

Anka Čarija žena Ivanova, rođena Miše, koja je živjela u gradu Buenos Airesu u Argentini, nenadano se teško razboljela. Liječnici su nakon što su izvršili detaljne pretrage, zaključili da joj nema spasa, dapače, prognozirali su vrlo skoru smrt.

Kad je shvatila da su je oni „prekrižili“, rasplakala se, izljubila i izgrlila svoje dvoje djece preporučujući mužu da im bude i otac i majka, te zatim zapala u mrtvilo.

Liječnik je rukom pipao njezino bilo i čekao kad će srce prestati sa kucanjem. Ona je iznenada došla k sebi, skupila snage i povikala mužu: „Ivo, daj mi sliku Gospe od Prizidnice.“ Kad je on to izvršio, stala je pred slikom vapiti: “Gospe moja od Prizidnice, oli sad oli nikad, pomozi mi da ostanem živa.“ Uz te i druge vapaje, zavjetovala se da će poslati nešto svetištu i dati ondje služiti jednu svetu misu. Nedugo nakon toga, iznenada se potpuno razabrala i zatražila hranu. Iznenađenim liječnicima pričala je o prizidničkom svetištu i Gospinoj milosnoj slici dodajući: I ja sam k njoj išla, dok sam bila u svom kraju, od sedme godine…“ To je župniku Dražijaninu ispripovijedala Ankina majka. Kćerino je pismo primila 12. svibnja 1934., a već četiri dana nakon toga došla je u Prizidnicu izvršiti kćerin zavjet.

Zagovoru Gospe od Prizidnice posebno su se žarko nadali i njoj zavjetovali pomorci kad su se našli u olujnom moru koje je prijetilo da proguta njih i njihov brod.

O tom najočitije svjedoče mnogi modeli brodova koje su oni darovali njezinu svetištu nakon što su se sretno, živi i zdravi, vratili svojim kućama i obiteljima.

   

Lekcije Sv. Križa na Čiovu

Čitanja koja se pjevaju prije svečane svete mise na Suhi petak tj. petak po Spasovu.

Štenje čudnovatog Križa, što se štuje u dominikanskoj crkvi svetog Križa na Čiovu

 

Samostan svetog Križa bi sagrađen godine spasenja našega 1450, a njegov utemeljitelj bio je blagočastivi otac Nikola Milinović građanin Trogira, čovjek sveta života i neubičajene izvrsnosti.

Malo godina poslije građenja, živio je u ovom samostanu Prior roda mletačkoga, a iz godine ukazanja ne može mu se znati ime. Ovaj prior bio je često pohođen od jednog pustinjaka Blažene Djevice Marije od Prizidnice koja je udaljena od Svetog Križa 4 milje hoda, postavljena s druge strane otoka Čiova. Ovaj Pustinjak bio je Mlečanin, dobar sluga Božji.  Njegovo ime nije upisano, ali se zna da je bio mnogo poznat i ljubljen od Priora.

Jednog dana, razgovarajući Prior i Pustinjak, pokaza Pustinjak jedan križić o svome vratu obješen. Prior ga upita da li ga je on izradio, a pustinjak mu odgovori da ga je baš on svojom rukom napravio. Tada ga zamoli Prior da li bi učinio jedno veliko Raspeće za veliki oltar ove crkve. Pustinjaku ne davaše srce zauzeti se za tu radnju, pa zato što

više mogaše, izgovaraše se Prioru što mu nemogoše želju ispuniti.

Radi čega Prior osta ožalošćen, kada je kasnije Pustinjak dolazio u pohode Prioru, opaziše da se mnogo napram njemu promijenio, a to mu je veoma žao bilo.

Jedne noći nahodeći se sam u svojoj pustinji, promišljaše kako bi mogao udovoljiti Prioru. Ali mu na pamet ništa nije moglo doći. I o tome misleći pođe nasloniti svoje umorno tilo.

Iste noći u snu mu bi očitovano  da na nekom mjestu malo podalje od njegove pustinje ima zgodno oruđe i sve što mu je potrebno da se Križ učini. Kad se jutrom probudi , promišljaše o snu, te ne znajući da je volja Božija, ne htijaše snu vjerovati, ipak pođe pohoditi mjesto o kojem bijaše sanjao. Došavši ondje na veliko čudo opazi se što mogaše željeti da započne i dovrši križ presveti. Upozna sada volju Božiju te isti čas započne radnju koju kroz kratko vrijeme sretno i uspješno dovrši… Razveseli se tada veoma Pustinjak znajući da će svojom radnjom udobrovoljiti Priora.

Pred večer, dakle u dan petka, stavi na svoja pleća to veliko propeće te se uputi od pustinje svoje k samostanu sv. Križa, putem misleć na Isukrsta, koji nosaše preteško drvo Križa od Jeruzalema do Kalvarije.

Došavši do samostana zazvoni u zvonac, a na prozoru se ukaza mlad redovnik, novicij, koji ugledavši dobrog pustinjaka s velikim križem na plećima, odmah potrči Prioru koji se nalazaše u sobici svojoj i obznani ga što ga čekaše pred vratima samostana.

Kad Prior razumije riječi Novicija, brže bolje dođe do vrata i primi dar kako poslani od neba, te cjelivanjem i obilnim suzama opere rane Propetoga Isusa.

Zatim zagrli prijatelja Pustinjaka i mnogo poljubaca mira utisnu mu u čelo.

Od onog časa držaše ga u većoj časti i poštovanju.

Napokon obadva, Prior i Pustinjak unesoše Križ presveti u crkvu, te ga staviše na oltar veliki, gdje se i dan danas nahodi slavljen i čašćen.

Godine 1600 na 1. April u bijelu subotu popodne ovaj presveti Križ učine veliko čudo. Novicij fra Andrija Maras Jadranin redio je oltar presvetoga Križa, koji je bio narešen radi svetog groba Gospodinova, nahodeći s fra Andrijom sam bi dostojan viditi preveliko čudo, t.j. da s desne strane lica Presvetoga Propeća čudnovata krv tecijaše. Radi ovog čuda uplaši se i visokim glasom zvaše fra Benedita Vesanovića rodom Splićanina, koji radi svoga Bogoljubštva što imaše naspram Presvetom Propeću stanovaše tada u svom samostanu; neto fra Benedit začu viku Novicija dotrči u crkvu gdje nađe istog novicija ne mrtva nego živa radi tog velikog čuda.

Upita ga Lajko: što ti se dogodilo da si me tolikom vikom i mrtvačkim glasom zvao? Odgovori mu novicij: brzo bolje pristupi oltaru te ćeš vidjet jesam li imao razloga zvati te u pomoć, ovo Presveto Propeće prolijeva krv dragocijenu. Budući Lajko pristupi oltaru ovoga Presvetoga Propeća, čisto i bistro vidi gdje Spasitelju čudnovata krv tecijaše niz desno lice. Zatim odmah otrča zvati oca fra Valerija rodom Splićanina, lektora istoga samostana velikoga sluge Isusova, koji radi dobrote života bijaše u broju onih koji dneve svoje svetosti dovršuje.

Došavši dakle Lajko do njega, reče mu, ah oče, kad su mu Lajko i Novicij pokazali gdje tecijaše krv Presvetoga. Otac Valerije gledaše to čudo i hoteći ga taknuti rukom radi istine događaja naredi da mu donesu jednu skalu, koju naslonivši blizu glave Propeća, popne se i taknu ono mjesto iz kojeg izviraše čudnovata krv.

Od te krvi osta okrvavljen prst i bumbak, pak malo po malo iščeznu i iz prsta i bumbaka. Ova krv tekla je ne samo iz desne strane lica Presvetoga, nego iz lijeve strane također. Nađohu se toga dana u samostanu zidari koji su poslovali: Paval rodom Splićanin, Ivan Marangum, Grgo Sinovica rodom Trogiranin i Manul Vićenco Kozlanić. Svi ovi dotrčaše u crkvu i svojim očima bistro vidili da teče krv prisveta.

Također su vidili da je ovo čudnovato Propeće svekoliko pomodrilo i postalo veoma žalosno u licu.

Za potvrdu istine ovoga čuda svi gori rečeni zidari učiniše križ, jer ne znadoše čitati ni pisati.

Sutradan 2. aprila, u nedjelju uskrsnuća Gospodinova, u podne bili su u ovoj svetoj i blagočasnoj crkvi potpisani svjedoci sa više od stotinu čeljadi Grka, Trogirana i Arbanasa čineći molitvu pred ovim presvetim propećem. Novicij fra Andrija

 i Sakristan blagočasne crkve trogirske poštovani pop Dominik Ljubetić klečali su prid oltarom sa strane desne, blizu sakristije. Poštovani pop upita novicija s koje strane izviraše krv iz ovog Prsvetog Propeća, a kad mu novicij sa jednom šibicom pokaza mjesto, u isti čas čudnovato opet započme teći krv iz čela put desnog oka. Jedna kaplja one krvi zaustavi se povrh strane desne a ostala krv je tekla po svem licu, i kada je to vidio novicij odmah potrči uzeti kalež, da primi onu čudnovatu krv, ali je kaplja pala. Tada iznova na očigled rečenoga poče teći krv na lijevu stranu po cijelom čelu. Na to svi počeše u sav glas vikati preveliko čudo, čudo preveliko. Puk lupajući se u prsa plačućim glasom stadoše vapiti: Isuse, milosrđe, Gospodine milosrđe!

Ostali noviciji videći to čudo i čujući veliku viku puka započmu zvoniti u zvono. Kada dovrši to zvonjenje, započeše pjevati litanije Presvetoga Imena Isusova, a vas puk koji se nalazaše u crkvi muško i žensko odgovaraše im.

Krv nije naglo tekla dali sasvim polagano. Suviše u isto vrijeme vidjelo se je da je prisveto propeće do tri puta otvorilo i zatvorilo desno oko i dva puta maknulo usnicama, a sve ovo na očigled svega skupljenoga puka. Kad se puk odijelio od crkve putem i po gradu kazivaše ova viđena čuda. Dođoše u Trogir Grci, pođoše Prisvjetlom Kontu, da mu jave čudo, a budući otpočivalo njegovo presvitlo gospodstvo, otiđoše u gospodina Biskupa, kod koga napaše gore rečenoga Lektura i njegova kancelara. Pristupiše dakle Grci Prisvitlome i iskazaše mu rečena čuda s prevelikim skrušenjem, zatim rekoše da bi samo imali ovdje svoju robu mi bismo ostavili svoje kuće i sinove i pošli u samostan svetoga Križa da do smrti činimo pokoru. Kada se Grci odiliše od Prisvitlog Biskupa počeše vikati po svemu gradu Trogiru govoreći: Vi Trogirani uistinu ste gori od Luterana i nijeste Kršćani jer ne vjerujete i nemate Bogoljupstva, a mi premda smo Grci, vjerujemo potpuno da je Isukrst prolio krv za nas, jer smo ovo svojim očima vidjeli. Slijedeće noći poslije ovih čudesa, neki ljudi za bogoljubstvo dođoše spavati u ovu crkvu. Na uru noći kad fratri svršavaše svoju molitvu, dok su svijeće gorile ukaza se u jedan čas svekoliko tijelo Propetoga Isusa bilo kao pribili snijeg. A o ponoći svekoliko ono tijelo Propetoga obrati se  primodro modrilo, crnilo, a kad se pak sasvim čini dan priuzme običajnu boju. Ali presveto Lice nije ostalo kako je prije bilo. Doznavši gore rečena čudesa Sveti Oci Papa, Martin peti, Inocencije osmi, Bugenij Četvrti, Nikola peti, Sisto četvrti, i Aleksandar šesti svi mnogoizvrsnim načinom dopuštahu i potvrđivahu potpuno proštenje od svih grijeha onim koji skrušeno i cijelovito ispovijede svoje grijehe i prime tijelo Gospodinovo  u ovoj blagočasnoj crkvi svetog Križana na dan Uzašaća Gospodinova na nebesa, a oni pak koji budu ovu presvetu crkvu u isti dan pohodili dobivaju sedam godina i toliko četrdesetnica proštenja. A Sveti Papa Pio jedanesti preko svete apoštolske Penitencija tri je dneva 11. srpnja 1933 predao je slijedeća proštenja: potpuni oprost vjernicima koji ispovjeđeni i pričešćeni pomole se na odluku njegovu u pojedini petak ožujka, ako prisustvuju kojoj pobožnosti u Svetištu Svetoga Križana na Čiovu, u petak poslije Uzašaća, ako pohode svetište i kad god u svetište skupno hodočaste . Oprost od petsto dana vjernicima koji u kojem dragom vremenu kroz godinu barem skrušenim srcem pohode svetište i pomole se na njegovu odluku.

           

            Hotel Sveti Križ, Ulica domovinske zahvalnosti 1, Čiovo – Trogir, Croatia

tel. 00385 21 888118; fax. 000385 21 888337; email: hotel-sveti-kriz@st.t-com.hr

web: www.hotel-svetikriz.hr